Bosnevijska
(alhamijado) literatura
Bosnevijska (alhamijado) književnojezička tradicija podrazumijeva specifično i bogato jezičko naslijeđe na prilagođenom arapskom pismu i bosanskom jeziku. Dugo vremena ova literarno-jezička tradicija nije imala adekvatno ime pa je početkom 20. st. podrazumijevana kao specifično bosanska jezička praksa da bi se u drugoj polovini 20. st. među istraživačima imenovala alhamijado književnošću. U novije vrijeme postoje ideje da se bosanska alhamijado književnojezička praksa imenuje bosnevijskom literaturom, kako se najčešće upravo naziva u ovoj samoj literarnoj tradiciji, gledano iznutra. Bosnevijska (bosanska alhamijado) literatura ima svoj vremenski kontunitet koji se prati od 16. do 20. st. kroz različite vrste literarnog stvaralaštva, zbog čega se u ovom idiomu mogu izdvojiti različite vrste i žanrovi. Bosnevijska (alhamijado) literarna tradicija može se svrstati u dva perioda – predstandardni (od 16. st. do kraja 19. i početka 20. st.) i standardni (prva polovina 20. st. – premda postoje tekstovi koji se pišu kroz cijelo 20. st.). U predstandardnom periodu autori i prepisivači bosnevijskih tekstova služili su se arebicom na različite načine, iznalazeći nerijtko vlastita rješenja u pisanju glasova koji ne postoje u arapskom pismu u odnosu na bosanski, kao i u pisanju vokala, što je poseban fenomen arapskog pisma uopće, pri čemu su se oslanjali na tradiciju dotadašnje pismenosti na bosanskom jeziku ili rješenjima koja su mogla biti preuzeta iz perzijskog ili turskog načina pisanja na arapskom pismu. Kao jedan od najstarijih sačuvanih bosnevijskih tekstova uzima se pjesma Mehmeda Erdeljca iz 1588., a kao jedan od najmlađih spomenika jeste djelo Fikhul-ibadat, koje je štampano standardiziranom bosanskom arebicom 1941. Bosnevijska literatura od neprocjenjive je kulturno-jezičke i književnohistorijske vrijednosti, koja u periodu od gotovo pet stoljeća sublimira raznovrsna djela – kako u domeni umjetničkog stvaralaštva (kakve su npr. poetska djela – od jednojezičkoih do četverojezičkih pjesama, prijevoda pjesama, pjesama po uzoru na usmeno stvaralaštvo, do pjesama koje svjedoče određena historijska zbivanja, društveno-politička i kulturna kretanja, pjesme prevedenice, do pjesama koje imaju vjerski svečarski karakter, kao što su npr. mevludi na bosanskom jeziku), tako i u domeni proznih ostvarenja (prijevodi različitih pripovijesti, prijevodi hadisa, prijevod Kur’ana, do iscjeliteljskih i egzorcističkih tekstova i katahetskih islamskih spomenika, kao što su ilmihali pa do standardiziranih udžbenika islamske vjeronauke), zatim u domeni jezikoslovnih tekstova – poput gramatika i svojevrsnih pravopisa svoga vremena), potom u domeni leksikografske tradicije – u nizu različitih malih džepnih glosatora odnosno tursko-bosanskih i bosansko-turskih rječnika, kao i čuveni poetski rječnik Makbuli-arif Muhameda Hevaije iz 1631. godine, ali i niza drugih izuzetno važnih rječnika za bosnistiku) do publicističkih tekstova odnosno standardiziranih časopisa s kraja 19. i početkom 20 st. (Muallim, Tarik, Misbah, Fikh).
(Priprema: A. Kalajdžija)