Bosanska redakcija staroslavenskog jezika

Staroslavenski jezik je prvi pisani jezik svih Slavena. Bio je u upotrebi na vrlo širokoj teritoriji pa je na taj način dospijevao u kontakte s mnogim slavenskim idiomima. Rezultati tih kontakata doveli su da se staroslavenski jezik vremenom počinje prilagođavati jezičkim obilježjima manjih teritorija. Takav izmijenjeni jezik najčešće se naziva redakcijom staroslavenskog jezika. Tako postoje različiti tipovi, odnosno različite redakcije ovog prvog pisanog jezika svih Slavena: bosanska, hrvatska, srpska, bugarska, makedonska, češka i ruska redakcija. Bosanska redakcija predstavlja posebnu i samostalnu redakciju staroslavenskog jezika. Ona ima sve elemente koji mogu da identificiraju jedan poseban književni identitet: jedinstvene prostorne i vremenske koordinate, specifične društveno-političke uvjete, zatim pripadnost jednom, manje-više zatvorenom društvenom i kulturnom krugu te vjersku ideološku obojenost. Trenutak kada je Speranski 1906. godine u Varšavi objavio studiju pod naslovom Mostarsko (Manojlovo), bosansko evanđelje udaren je temelj proučavanju bosanske redakcije., a već od 1864. godine kada je Đuro Daničić izdao Nikoljsko evanđelje započelo je sistematičnije filološko proučavanje rukopisa bosanske redakcije. Bosanska redakcija ima svoja posebna jezička i grafijsko-ortografska obilježja. Ona s jedne strane čuva najarhaičnije staroslavenske crte, a s druge, izložena je vrlo jakim jezičkim inovacijama, odnosno utjecaju narodnog jezika. Bosanska redakcija je štokavska, kao i srpska, ali za razliku od srpske ona je pretežno ikavska, dok je srpska izrazito ekavska. Visok procent inovacija na fonološkom nivou vrlo je uočljiva specifičnost bosanske redakcije. Ipak, najizrazitija osobina ostaje ikavizam, koji je već zabilježen u pojedinačnim primjerima i rukopisima iz 13. i 14. stoljeća. Sačuvani korpus rukopisa bosanske škole znatno je manji u odnosu na broj rukopisa hrvatske i srpske redakcije. U skladu s rečenim, treba imati na umu da su rukopisi bosanske redakcije nastajali za potrebe Crkve bosanske pa je njenom propašću propao i najveći dio književnog fonda. Osim evanđelja (njih dvadesetak), četiri apostola te tri zbornika (Hvalov, Radosavljev i Mletački) srednjovjekovna bosanska književnost gotovo da ne poznaje druge žanrove, ali se prema onome što je sačuvano, može pretpostaviti raznovrsnija književna tradicija. Upravo je i po sistemu žanrova bosanska srednjovjekovna književnost drugačija od one u susjednim redakcijama. Tako u bosanskoj školi 14. i 15. stoljeća ne nalazimo one žanrove koji su karakteristični za srpsku redakciju: ljetpise, hronike, rodoslove. Bosanska srednjovjekovna književnost specifična je i po sistemu žanrova koje je sačuvala (religijska književnost, epigrafska književnost, administrativni-pravni spisi, djela sekularne, odnosno svjetovne književnosti).

(Priprema: E. Ramić-Kunić)