Bosanska franjevačka književnost

Franjevački je red osnovao sveti Franjo Asiški početkom 13. stoljeća u Italiji. U Bosni se Franjevci također pojavljuju krajem 13. stoljeća, tačnije 1291. godine, a s primarnim ciljem pridobijana pripadnika Crkve bosanske i pripajanja katoličanstvu. Kanije je uloga franjevaca, posredstvom različitih okolnosti postala obuhvatnija nego što se to dalo nazrijeti iz same naravi njihovoga poziva. Prvi je franjevački samostan izrađen u Srebrenici po kojoj je i cijela vikarija dobila ime Bosna Srebrena. U početku su to bili stranci: Nijemci, Mađari, Talijani, ali ubrzo, po zahtjevu bosanske vlastele, počinje tu da dominira bosansko stanovništvo, odnosno ljudi koji su vješti nauci vjere i domaćem jeziku. Najznačajniji predstavnik franjevačke književnosti je Fra Matija Divković, koji se smatra utemeljiteljem bosanske franjevačke književnosti i cjelokupne novovijekovne književnosti Bosne i Hercegovine. Divković je 1611. godine napisao Nauk krstjanski za narod slovinski, na narodnom jeziku i bosančici za koju je imao vlastite odljevke slova. Sva djela koja je Divković napisao pripadaju 17. stoljeću. Ipak, njegova su djela duboko povezana sa srednjovjekovnom tradicijom jer su mu propovijedi nerijetko protkane srednjovjekovnim pričama i legendama. Divkovića će kasnije slijediti mnogi bosanski franjevci, ali i pisci mimo granica Bosne i Hercegovine. Knjige bosanskih franjevaca bile su rijetko narodno pisano štivo toga vremena i doživljavale su mnoga izdanja i kasnije prerade. Među poznatijim franjevcima su Filip Lastrić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Antun Knežević, Marko Dobretić i drugi. Franjevački pisci u Bosni i van nje svoj jezik nazivaju bosanskim, počevši od Matije Divkovića pa sve do Ivana Frane Jukića. Takav naziv kod franjevaca, kako se primičemo 19. stoljeću, upotrebljava se naporedo s nazivima slovinski i ilirski, potom i hrvatski, dok Bošnjaci za svoj jezik isključivo upotrebljavaju naziv bosanski. Bosanski su franjevci izgradili izrazito prepoznatljiv, ujednačen i funkcionalno polivalentan standardnojezični uzus, i na fonološkom, i na morfonološkom, i na grafijskom, i na pravopisnom, i na sintaktičkom, i na leksičkom nivou. Taj uzus izgrađen je na temelju (novo)štokavskih govora u Bosni i Hercegovini, pretežno na govorima srednje Bosne (ikavskoga ili ijekavskoga tipa).

(Priprema: E. Ramić-Kunić)